Salezijanci u Splitu
KAKO JE SVE POČELO?
Sredinom 19. stoljeća sv. Ivan Bosco posvetio se odgoju siromašnih i zapuštenih dječaka i mladića. To nije bilo jednostavno, ali on je bio uvjeren da ga je Bog izabrao za to važno djelo i nije odustao. Ta i sam je rekao, „nisam još sreo čovjeka koji bi se na času smrti tužio da je učinio previše dobra“, a on ga je zaista mnogo činio.
Sa svojim je suradnicima 18. prosinca 1869. utemeljio Družbu sv. Franje Saleškog koju je Sveta stolica odobrila 1869. te potvrdila pravila Družbe 1874. godine. Od tad se salezijanske odgojne ustanove još brže šire – najprije u Italiji, zatim Francuskoj, Španjolskoj, Argentini i drugim zemljama.
DON BOSCO U HRVATSKOJ
Don Bosco i njegov način odgoja postali su poznati još za njegova života i u Hrvatskoj, gdje se javljaju želje za otvaranjem salezijanskih odgojnih ustanova.
Jedan od prvih pothvata da salezijanci dođu u Hrvatsku poduzet je baš u Splitu. Tadašnji splitski biskup Marko Kalođera, u dogovoru s drugim biskupima Dalmacije, planirao je otvoriti privatnu gimnaziju 1800. godine.
Prostor za školu je bio u sjemenišnoj zgradi, a biskupi su imali i osiguranu određenu svotu novca za otvorenje ustanove. Najveća teškoća bio je manjak prikladnog osoblja za odgoj i obrazovanje u radu gimnazije.
Biskupi su zatražili od isusovaca da preuzmu gimnaziju, a kako oni to nisu mogli prihvatiti, obratili su se za pomoć Svetoj Stolici. Ona je molbu dalmatinskih biskupa proslijedila i preporučila samom Don Boscu.
Tako je po prvi put uspostavljena veza Splita i Don Bosca.
SALEZIJANCI U SPLITU
Kancelar Splitske nadbiskupije, mladi svećenik Ante Pavišić, uputio se u Torino u nadi da će dogovoriti dolazak salezijanaca koji bi vodili gimnaziju. Nažalost, u tome nije uspio, ponajviše zbog toga što Don Bosco nije imao salezijanaca koji bi mogli preuzeti takvu ustanovu, a pogotovo onih koji poznaju hrvatski jezik.
Osim toga, tadašnji zakoni Austro-Ugarske Monarhije nalagali su da ravnatelj gimnazije mora imati diplomu s učilišta s područja same Monarhije.
Uz Antu Pavišića, važnu ulogu imao je i isusovac Antonio M. Ayala, koji je u to vrijeme bio propovjednik pučkih misija u Dalmaciji, Hercegovini i Hrvatskom primorju. On je osobno poznavao don Bosca i bio salezijanski suradnik.
Iako salezijanci nisu došli u Split 1800., veza između Splita i don Bosca nije prekinuta.
PISMA BISKUPA I ŽUPNIKA DON BOSCU
“Stotine i stotine djece lutaju gradom bez ikakve stege, prepušteni da odrastaju u divljoj dokolici, psovkama, krađi i drugim porocima”.
Ovako je splitski župnik Ivan Dević zapisao 1883. godine u opširnom pismu Don Boscu. Opisao je društvene i ekonomske promjene koje su se tada događale u Splitu, a najviše se osvrnuo na stanje siromašne splitske mladeži. Osim toga navodi kako bi stari samostan sestara klarisa, ako bi se kupio, bio prikladan za okupljanje i odgoj splitske zapuštene i siromašne mladeži. Vjerovao je da se, uzdajući se u Božju providnost, i problem novca za samostan može riješiti. U pismu žustro moli Don Bosca da pošalje salezijance u Split, koji je tada brojio oko 14.000 stanovnika.
Nažalost, salezijanci ni tada nisu došli.
Pisma s molbom slao je i splitski biskup Filip Franjo Nakić, prvo 1892., zatim 1895. na talijanskom, uz pomoć Giacoma Bozza, koji je bio korizmeni propovjednik i u to vrijeme boravio u Splitu.
Osim biskupa Filipa Franje Nakića, jaku želju za dolaskom salezijanaca imao je i Jakov Stipetić, svećenik sa Hvara. On u pismu 1899. predlaže da salezijanci dođu u Split ili na Hvar. Također se osvrće na važnost njihova dolaska zbog sve većeg broja zapuštene mladeži.
I zadarski je nadbiskup imao iste želje za svoj grad te je u svibnju 1906. otputovao u Milano na Opći sabor salezijanaca. I krčki biskup Antun Mahnić početkom 20. stoljeća počeo je ozbiljno raditi na dolasku salezijanca u Hrvatsku. Htio je da to budu hrvatski salezijanci pa je 1904. počeo slati dječake u Torino, gdje je za njih otvoren zavod Martinetto. Među dječacima bilo ih je nekoliko i iz Dalmacije.
Unatoč svim navedenim pokušajima, nije došlo do otvaranja salezijanske kuće ni u Splitu ni nigdje drugdje u Dalmaciji prije I. svjetskog rata, koji je svojim posljedicama ne samo narušio, već i uništio kontakte između crkvenih ljudi u Dalmaciji i salezijanaca u Torinu.
Želja za dolaskom salezijanaca u Split ipak nikad nije zamrla.
ZAKLADA „MARTINIS MARCHI“
Zakladu „Martinis Marchi“ osnovali su braća Antun, Oktavijan i Ivan-Petar Martinis Marchi, ugledni građani Splita koji su svojim oporukama 1854. i 1856. ostavili velik imetak. Zaklada je bila namijenjena potrebama siromaha Splita, Brača, Hvara i Šolte. Na otocima je ta obitelj imala svoja velika imanja.
Kad se 1935. počinju voditi pregovori o dolasku salezijanaca u Split, računa se da u prvom redu preuzmu upravu i odgoj u zavodu “Martinis Marchi” u Balkanskoj ulici. U to je vrijeme u dijelu zgrade bilo nešto više od 20 siromašnih dječaka o kojima se brinula Javna dobrotvornost i uglavnom su pohađali pučku školu. U drugom dijelu zgrade bio je državni đački dom.
U to je vrijeme upravitelj zavoda “Martinis Marchi” bio ugledni splitski svećenik Mladen Alajbeg, koji se zdušno zalagao za dolazak salezijanaca u Split.. Neki članovi Odbora Javne dobrotvornosti pravili su dosta teškoća u pregovorima o dolasku salezijanaca, kako se vidi iz pisma splitskog kanonika Josipa Bavčevića, koje piše salezijanskom provincijalu 15. studenog 1935. i moli ga da zbog nastalih teškoća ne odustane od slanja salezijanaca u Split.
Konačno je 5. prosinca 1935. sastavljen nacrt ugovora koji je bio prihvatljiv za obje strane i koji je prihvatio Odbor Javne dobrotvornosti.
SALEZIJANCI U SPLITU
Splitski biskup Kvirin Bonefačić odobrio je otvorenje salezijanske redovničke zajednice u Splitu na Božić 1935. godine.
Ugovor je u konačnoj verziji dovršen i prihvaćen 18. siječnja 1936., a vrhovni poglavar don Pietro Ricaldone je uz odobrenje Svete Stolice potpisao dekret o kanonskom osnutku salezijanske kuće u Splitu 24. siječnja 1936.
Tih dana mnoge su novine donijele vijest o dolasku salezijanaca u Split, pa i Osservatore Romano od 9. veljače 1936. Salezijanci su službeno preuzeli Zavod “Martinis Marchi” 1. srpnja 1936. godine, a ugovor Zavoda i salezijanaca sklopljen je na dvanaest godina.
Po ugovoru salezijanci su preuzeli brigu za odgoj siromašnih dječaka koji su dotad bili u Zavodu, a za njihovo je uzdržavanje Javna dobrotvornost davala dogovorenu godišnju svotu novca. To su bila djeca koja su uglavnom pohađala pučku školu. Uz njih su salezijanci otvorili u koji su ulazili uglavnom učenici klasične gimnazije, a njihovo su uzdržavanje plaćali roditelji.
U konviktu je bilo obično više od 40 učenika, koji su imali hranu i spavanje, određen dnevni red za učenje, odmor, molitvu i razne aktivnosti. Uz njih je bila jedna manja skupina učenika koji su preko dana bili u konviktu, ali su na večeru i spavanje odlazili u svoje obitelji.
Salezijanci su samu zgradu po ugovoru mogli preurediti prema potrebama svoga načina odgoja. Zavod je imao i prostrano dvorište za igru i vrt, te se mogao organizirati salezijanski način odgoja.
ZAČETCI I DJELOVANJE ORATORIJA
Salezijanci su u Splitu bili vrlo brzo prihvaćeni. Stekli su naklonost mnogih uglednih osoba koje su im pomagale i podržavale u radu.
Osim odgoja za učenike konvikta i djece koju im je povjerila Javna dobrotvornost, salezijanci su počeli i s oratorijskim aktivnostima.
Oratorij je najprije počeo s radom u prostorijama Župe sv. Petra, gdje je Franjo Babić praktično vršio službu kapelana i okupljao velik broj djece i za njih organizirao razne aktivnosti. Nešto kasnije oratorijske aktivnosti pokreću se i u prostorijama samog zavoda “Martinis Marchi”.
Svakodnevno se okupljalo pedesetak dječaka, a blagdanima i dvostruko više. U ljetnim mjesecima malo je djece dolazilo u oratorij, jer su radije išla na more.
Salezijanci su držali kako nije odgojno da učenici iz konvikta i oratorijanci bez ikakvog nadzora lutaju javnim plažama, te su za njih organizirali zajednički odlazak na kupanje i druženje. Radi toga su 1938. kupili uz obalu u Segetu kod Trogira oko 4.000 m² zemljišta za kupanje i odmor dječaka i mladića, ali i za salezijance i prijatelje koji bi preko ljeta dolazili na odmor u Split. Kako u Seget nije bilo praktično putovati svaki dan iz Splita, znali su podići šatore i boraviti po više dana sa skupinama djece. U Segetu su planirali sagraditi i neku, makar i skromnu, kuću u kojoj bi mogli boraviti mladi i djeca za vrijeme odmora u sezoni kupanja.
Velika važnost bila je i u odmoru i organiziranoj igri. Popularni su bili nogomet, stolni tenis i šah. Zavod je organizirao i velike stolnoteniske turnire na kojima su sudjelovali stolnotenisači i iz drugih gradova Hrvatske. Tako je u prosincu 1939. u zavodu nastupio poznati stolnoteniski klub HAŠK iz Zagreba s poznatim igračima na čelu sa Žarkom Dolinarom. Za učenike su organizirane šetnje i izleti obično u splitsku okolicu, na okolna brda ili na otoke.
DUHOVNI ŽIVOT U ORATORIJU
Osobita se pozornost posvećivala duhovnom životu učenika u konviktu i “martincima”. Imali su zajedničke kratke jutarnje i večernje molitve te molitve prije i poslije jela. Svakodnevno su sudjelovali kod svete mise. Za djecu i mlade, ali i za odrasle organizirane su duhovne obnove i razna predavanja.
Učenici su poticani da redovito pristupaju sakramentu pomirenja i svete pričesti. Posebna se pozornost posvećivala slavljenju blagdana. Najsvečanije su se slavili blagdani sv. Ivana Bosca, Marije Pomoćnice i blagdan Bezgrješne. Pred te blagdane priređivane su svečane devetnice u kojima su propovijedali najugledniji propovjednici iz Splita. Organizirale su se i priredbe, koje su se sastojale od glazbenih točaka, recitacija te scenskih igara.
Za priredbe je uvijek vladalo veliko zanimanje tako da dvorana obično nije mogla primiti sve zainteresirane, zato su se za lijepa vremena priredbe održavale i u dvorištu Zavoda. Osim za blagdane, priredbe su priređivane za Nikolinje, ravnateljev imendan, ali i za razne druge prigode.
POSLJEDICE II. SVJETSKOG RATA I PRESTANAK DJELOVANJA SALEZIJANACA
Salezijansko se djelo u prvih nepunih pet godina lijepo ukorijenilo i stvarali su se novi planovi za sam Split i Dalmaciju, ali mnoge su prepreke u radu salezijanaca u Splitu uslijedile tijekom Drugog svjetskog rata.
Dok su salezijanski zavodi koji su bili u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i u ratu nastavili svoj odgojni rad, u Splitu koji su okupirali Talijani, nije bilo tako. Talijanski su vojnici napustili Zavod 30. kolovoza 1941., ali su za sobom ostavili posljedice.
Nakon odlaska vojske i nereda što su ga ostavili, salezijanci su sami oličili i uredili prostorije i već su upisali 40 učenika u konvikt, ali talijanske vlasti nisu dale dozvolu za rad konvikta te su salezijanci obavijestili roditelje upisanih učenika da ih ne mogu primiti.
Polako je ugušen rad salezijanaca tako što im se zabranilo okupljanje djece i mladih u oratoriju i rad je sveden na brigu za dvadesetak „martinaca“ i bogoslužje u kapeli Zavoda.
Tijekom ljeta 1943. život je u Splitu, ali i u salezijanskom zavodu postajao sve teži. U Zavod je ušla talijanska vojska, koja je s vremenom preuzimala sve više prostorija i ovlasti.
Nakon mnogih nesretnih okolnosti, tužbi i žabi, Okružni sud u Splitu 2. srpnja 1947. poništio je ugovor između Javne dobrotvornosti i Salezijanske provincije sv. Ćirila i Metoda. Salezijanci su 12. rujna 1947. primili odluku Gradskog N.O. Split da do 15. rujna isele iz Zavoda.
Salezijanci su u Zavodu “Martinis Marchi“ bili jedanaest godina. Nisu dočekali ni istek prvog razdoblja koji je bio predviđen po ugovoru. Prvih pet godina bio je to normalan i razigran salezijanski rad. U ratu se živjelo i radilo uz mnoge teškoće, a zadnje tri godine proživljavane su većinom u neuspješnim pokušajima da se Zavod zadrži.
Salezijanci na Kmanu
PONOVNI DOLAZAK SALEZIJANACA U SPLIT
Mnogi su svećenici prije dolaska salezijanaca bili uporni u želji da se salezijanci dovedu u grad Split. To se, nasreću, i dogodilo. Isto tako, nakon obustave njihovog djelovanja nakon II. svjetskog rata, mnogi su htjeli da rad salezijanaca opet zaživi.
Šezdesetih godina pokrenuta je ideja o povratku salezijanaca u Split tako da preuzmu jednu od novih župa u gradu koji se u to vrijeme naglo širio.
Tada se osnovala župa Marije Pomoćnice u gradskoj četvrti Kman 1966. godine. Izgradila se zgrada čije je radove vodio svećenik Ivan Bilić. Kad je zgrada dovršena, u njoj je otvorena kapela, koja je svečano blagoslovljena na blagdan sv. Ivana Bosca 31. siječnja 1967.
Početkom 1968. Splitska nadbiskupija sastavila je prijedlog ugovora koju je salezijanska provincija odlučila prihvatiti. Salezijanci su preuzeli upravu župe Marije Pomoćnice u Splitu 1968. i tom je prigodom potpisan i ugovor između Splitske nadbiskupije i Salezijanske provincije.
OSNIVANJE ORATORIJA „DON BOSCO“ NA KMANU
Župu na Kmanu preuzela su dva mlada salezijanca: Petar Šimić kao župnik i mladomisnik Marko Pavletić. Uz redovite pastoralne aktivnosti i katehizaciju velikog broja djece i mladih, u vrlo skučenome bogoslužnom i stambenom prostoru, trebalo je tražiti nove mogućnosti. S vremenom i mnogo truda, ali i poteškoćama zbog tadašnjih komunističkih vlasti, krenula se graditi crkva. Radovi su dovršeni u kolovozu 1971. godine, a crkvu je svečano posvetio splitski nadbiskup dr. Frane Franić 22. kolovoza 1971.
U župi se već od početka razvio vrlo dinamičan pastoralni rad. Župa je imala vrijedne suradnike laike. Već u prvim godinama mlade župe formirano je Župno pastoralno vijeće, koje je redovito davalo važan doprinos životu župne zajednice. Posvećuje se posebna pozornost vjeronauku za djecu i mlade.
U samim početcima na župnom je vjeronauku oko tisuću djece i mladih. Na omanjem igralištu uz crkvu uvijek je živo i uglavnom uvijek ispunjeno djecom i mladima, koji se igraju i druže prije vjeronauka, nakon vjeronauka ili u slobodno vrijeme. Tako je u župi zaživio salezijanski oratorij u kojem su se organizirale razne aktivnosti.
Zauzimanjem župnog vikara Tunje Blaževića aktivnosti u oratoriju postaju bogatije i organiziranije. Njegovim zauzimanjem za oratorij je sastavljen statut 1993. U oratoriju su formirane razne sekcije: liturgijska, dramska, športska, glazbena i likovna. Sekcije svojim programiranim radom pomažu djeci i mladima da razvijaju svoje sposobnosti, a izvođenjem svojih programa obogaćuju život u oratoriju i župnoj zajednici. Svojim aktivnostima posebno daju važan doprinos proslavama crkvenih i salezijanskih blagdana.
Salezijanci u svakoj sredini u kojoj rade nastoje organizirati Udruženje salezijanskih suradnika kao treću granu Salezijanske obitelji.
Prigodom proslave stote obljetnice nastanka Udruženja salezijanskih suradnika 1976. odlučeno je da se više pozornosti pokloni toj važnoj grani Salezijanske obitelji. Tako je i u Splitu 1977. obnovljeno Udruženje salezijanaca suradnika
Uz salezijanske suradnike formira se i grupa mladih animatora, koji prolaze tečajeve formacije i osposobljavaju se za rad u oratoriju i u animiranju aktivnosti među mladim vjernicima. U župi povremeno izlazi župni list, najprije skromno na ciklostilu pod nazivom Župna zajednica, a kasnije bogatije opremljen i tiskan pod nazivom Vedrine.
DOM MLADIH “IVAN PAVAO II.”
Dolaskom župnika Ive Nedića 1988., uz obnovu crkve i kuće pokrenuta je ideja gradnje nove zgrade za rad s mladima 1993. Unatoč nedostatku novca i teškim ratnim i poratnim prilikama, pristupilo se ostvarenju projekta. Zgradu je projektirao dipl. ing. Ivan Vulić.
Prihvaćeno je mišljenje da centar nosi ime velikog pape i prijatelja hrvatskog naroda: “Dom mladih Ivan Pavao II.” Nadbiskup Ante Jurić svečano je blagoslovio kamen temeljac za novu zgradu 5. lipnja 1995., a uređenje je dovršeno 1997. Dom mladih “Ivan Pavao II.” svečano je blagoslovljen i otvoren 8. studenog 1997.
Biti dijelom oratorija „Don Bosco“ za mnoge mlade je najvažnije razdoblje njihovog odrastanja. Oratorij je jedan posebni odgojni put kojim bi svi mladi trebali koračati kako bi bolje upoznali vjeru i duhovnost kroz ono što je njima najbliže – igru i druženje.